Na mom desktopu postoji jedan folder pod imenom « Pandorina kutija» ...
Bože, od kada se nisam usudila da ga otvorim .
Da ga izbrišem, nekako nikada nisam smogla dovoljno snage.
To bi značilo brisanje prošlosti, a nisam spremna još uvek da je se odreknem tek tako.
Tu svi tekstovi posvećeni njemu, par zajedničkih fotografija koje je drugarica spontano uslikala, i ne pitajući nas želimo li da imamo materijalni dokaz trajanja u dvoje, i bezbroj nekih njegovih samostalnih, u svakakvim izdanjima .
Neretko mi govore da mnogo ličimo.
Nikada tim izjavama nisam pridavala puno značaja, on još manje .
Uvek smo bežali od svega što nas vezuje, tek ponekad bismo se zamislili, kada u rečenici, pokretu, mimici onog drugog prepoznamo sopstvene misli i navike .
I tada sam ipak radije sve to pripisivala pukoj slučajnosti.
Sve do danas .
Valjda je bilo potrebno da prodje neko vreme, da se glave ohlade da bi mogle realno da sagledavaju .
Licimo . Previše za moj ukus .
Ako je za verovati legendi, srodne duše uvek liče jedna na drugu.
Priča o dve polovine koje formiraju celinu kad se sastave, vekovima je stara, i čak i laicima poznata .
Verujem ja u bajke, čuda i vilenjake, mitove i legende.
Verujem ja u svašta, ali ne verujem baš u «srodnu dušu» .
Bar ne u ovu .
Ovaj me ni celu nije znao sklopiti, ne bi se snašao ni kad bi me rasčlanio, a jedino mu je to polazilo za rukom .
Jednom mi je njegova majka, baš pričala kako je bio destruktivan od malih nogu, lomio je sve što mu padne šaka.
Ostala mu je ta navika do dana današnjeg, i nikako da nauči da se slomljeno sastavlja ali uz mnogo truda. Ne na brzinu, i jeftinim lepilima .
Dzaba sve, čovek se uči dok je živ, ali neki radije biraju da ostanu neuki .
Tu se mimoilazimo.
Ja volim da učim, sve me zanima, plaši me samo pomisao da život nije dovoljno dug da bih se obogatila svim saznanjima koja priželjkujem .
Fizička sličnost je ipak neosporna, možda još par nekih osobina, ponos, prgavost, tvrdoglavost .
Ali, ako tako gledamo, pa srodna duša mi je svaka druga osoba koju poznajem.
Nešto mi se baš ne poklapa sve ovde .
Gledam nešto ove slike, i prvi put jasno vidim šta mi je to lice sa fotografija.
Skup svega što nikako ne želim da budem.
Tamna strana ličnosti. Pretamna da bi se negovala.
A nema nade da će posvetleti, ako i ima, varljiva je ...
« Pandora - delete « , najbolja moguća opcija
Bože, od kada se nisam usudila da ga otvorim .
Da ga izbrišem, nekako nikada nisam smogla dovoljno snage.
To bi značilo brisanje prošlosti, a nisam spremna još uvek da je se odreknem tek tako.
Tu svi tekstovi posvećeni njemu, par zajedničkih fotografija koje je drugarica spontano uslikala, i ne pitajući nas želimo li da imamo materijalni dokaz trajanja u dvoje, i bezbroj nekih njegovih samostalnih, u svakakvim izdanjima .
Neretko mi govore da mnogo ličimo.
Nikada tim izjavama nisam pridavala puno značaja, on još manje .
Uvek smo bežali od svega što nas vezuje, tek ponekad bismo se zamislili, kada u rečenici, pokretu, mimici onog drugog prepoznamo sopstvene misli i navike .
I tada sam ipak radije sve to pripisivala pukoj slučajnosti.
Sve do danas .
Valjda je bilo potrebno da prodje neko vreme, da se glave ohlade da bi mogle realno da sagledavaju .
Licimo . Previše za moj ukus .
Ako je za verovati legendi, srodne duše uvek liče jedna na drugu.
Priča o dve polovine koje formiraju celinu kad se sastave, vekovima je stara, i čak i laicima poznata .
Verujem ja u bajke, čuda i vilenjake, mitove i legende.
Verujem ja u svašta, ali ne verujem baš u «srodnu dušu» .
Bar ne u ovu .
Ovaj me ni celu nije znao sklopiti, ne bi se snašao ni kad bi me rasčlanio, a jedino mu je to polazilo za rukom .
Jednom mi je njegova majka, baš pričala kako je bio destruktivan od malih nogu, lomio je sve što mu padne šaka.
Ostala mu je ta navika do dana današnjeg, i nikako da nauči da se slomljeno sastavlja ali uz mnogo truda. Ne na brzinu, i jeftinim lepilima .
Dzaba sve, čovek se uči dok je živ, ali neki radije biraju da ostanu neuki .
Tu se mimoilazimo.
Ja volim da učim, sve me zanima, plaši me samo pomisao da život nije dovoljno dug da bih se obogatila svim saznanjima koja priželjkujem .
Fizička sličnost je ipak neosporna, možda još par nekih osobina, ponos, prgavost, tvrdoglavost .
Ali, ako tako gledamo, pa srodna duša mi je svaka druga osoba koju poznajem.
Nešto mi se baš ne poklapa sve ovde .
Gledam nešto ove slike, i prvi put jasno vidim šta mi je to lice sa fotografija.
Skup svega što nikako ne želim da budem.
Tamna strana ličnosti. Pretamna da bi se negovala.
A nema nade da će posvetleti, ako i ima, varljiva je ...
« Pandora - delete « , najbolja moguća opcija
No comments:
Post a Comment